Kako radim kraniosakralnu terapiju s bebama, beba vodi, ja pratim

Želim vam ispričati o tome kako radim kraniosakralnu terapiju, kroz prizmu toga da sam uglavnom okružena malim bebama zbog kojih sam prvotno i krenula učiti te tehnike.

Praktičarka sam kraniosakralne terapije zadnje 2 godine koja je educirana u pre i perinatalnom somatskom iscjeljenju zadnjih 5 godina.

Moj rad je ukorijenjen u radu s bebom uvažavajući ju kao cjelovito biće – ne samo kroz anatomiju i fiziologiju tijela nego kroz priču, živčani sustav, komunikaciju kroz pokret, disanje, senzacije i njeno povezivanje s mamom i tatom.

Kad beba dođe k meni na terapiju, nemam namjeru išta popravljati ili prisiljavati tijelo u nešto.

Prvo što radim je da slušam rukama, donosim osjećaj mira i sigurnosti kroz svoju prisutnost i usklađujem se s onime što se preda mnom otvara. Stvaram prostor za bebu da se osjeća dovoljno ušuškano da joj tijelo omekša, da otpusti tenzije i da se sustav reorganizira.

Ponekad to opisujem kao da rastavim kućicu lego kocaka kako bi sagradili bolju.

Moja primarna uloga je dočekati bebu na mjestu gdje se trenutno nalazi nježno podržavajući tijelo da se prisjeti kako da odmara, kako da se opusti, kako da se otvori, kako da ima povjerenja.

Ovakav rad je odnosan, intuitivan i duboko poštivajući.

Beba vodi, ja pratim i to mijenja cijeli njen sustav.

S tog mjesta podržavam fiziološke potrebe bebe, ali i emocionalnu lakoću, dublju povezanost, bolji san i više regulirano rezilijentno dijete. Time ne postižemo samo kratkoročna poboljšanja za problem s kojim roditelji s bebom dolaze nego i dugoročnu integraciju, povjerenje i konekciju – za bebu i za mamu i tatu.